Hrkanje je naziv za opstruktivno disanje tijekom spavanja i odnosi se na jednu od najneugodnijih ljudskih osobina. U dobi od 30 do 35 godina starosti 20% muškaraca i 5% žena hrče, a u dobi od 60 godina 60% muškaraca i 40% žena ima isti problem. Razlog prevalencije muških hrkača nije jasan. Neke od starih legendi kažu da su praljudi branili svoje žene noću glasnim i zastrašujućim hrkanjem i na taj način tjerali grabežljive životinje od njih. Razina progesterona zasigurno ima utjecaj na hrkanje, jer žene u menopauzi, kada padne razina progesterona, hrču u večem postotku nego prije menopauze. Hrkanje je tri puta češće u pretilih osoba, nego li u mršavih. Ipak, mnogo mršavih i atletski građenih osoba hrče.
Hrkanje je u glavnom ljudska osobina. Vjerovatno su naši preci postali hrkači kada su započeli sa spavanjem na leđima. Njemački prirodoslovac Immelmann je napisao: „Divlje životinje ne hrču, one spavaju na trbuhu ili postranično tako im je donja čeljust uvijek nekako učvršćena što spriječava njeno padanje prema natrag, a time sužavanje zračnog puta koje rezultira hrkanjem“. Psi široke glave, među koje spada i buldog, strašno hrču. U Sjevernoj Americi takvim psima operiraju/skraćuju meko nepce i uvulu kao prevencija davljenja tijekom spavanja.
Povijesničar i pisac Plutarh spominje u svojim djelima rimskog imperatora Otona, koj je bio impresivan hrkač. Tiranin Dionizije, koji je živio u doba Aleksandra Velikog, zbog neumjerenog načina života, bio je veoma korpulentan i debeo. Zbog prekomjerne debljine imao je problema s disanjem i hrkanjem. Lord Chesterfield koji je živio u XVIII stoljeću, pisac znamenitih poučnih pisama svom sinu, bio je hrkač. Godine 1889. Richard Cotton iz Liverpoola prikazao je Liječničkom društvu u Londonu slučaj narkolepsije. Taj mladi peradar, koji je imao 37 godina, naglo se nadebljao u kratko vrijeme. Pored narkolepsije, on je patio od glasnog hrkanja, noćne dispneje i buđenja. Charles Dickens u svom djelu “Pickwick papers” opisuje Joea “debelog dječaka”, koji ima sve osobine osobe koja pati od hrkanja i opstruktivne apneje za vrijeme spavanja.
H. Dugan je u svom članku ”Kaos u spavaćoj sobi” napisao: „Ljudi koji imaju problem s hrkanjem mogu nači utjehu u analima povijesti medicine”. Za 20 od 32 predsjednika Sjedinjenih Američkih Država je dokazano ili se vjerovalo u složenom sklopu okolnosti, da su bili noćna mora u Bijeloj kuci, poradi njihova hrkanja. Lista je utješna i neovisna o pripadnosti stranci. Washington, Lincoln, Johnson, Grant, F. D. Roosevelt su samo neki od poznatijih predsjednika hrkača. Predsjednik Theodor Roosevelt je za vrijeme oporavka u bolnici hrkao tako glasno, da su se pacijenti iz cijelog bolničkog krila žalili na njega.
Lista ministara vanjskih poslova i drugih državnih dužnosnika koji pripadaju klubu poznatih “hrkača” je tolika da bi mogla ispuniti podeblju knjigu.
Mussolini je bio izvanredan hrkač, prema navodima jedne gospođe koja ga je poznavala. Winston Churchill je također bio hrkač. Jedan mladi pomorski oficir je snimio njegovo krhanje, dok je boravio na ratnom brodu kolovoza 1944. godine. Glasnoća njegova hrkanja iznosila je 35 db. U Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda zabilježena je rekordna buka od 87.5 db, koju je proizveo Melvyn Switzer svojim hrkanjem 1984. godine. On je bio udaljen 30 cm od aparata koji je bilježio navedenu buku. Valja napomenuti da je njegova supruga bila gluha na jednom uhu, ali ne znamo jeli gluhoća poslijedica hrkanja njenog muža.
Na tržištu ne manjka raznih pomagala za liječenje hrkanja. Američki zavod za patente je do sada zaštitio preko 300 različitih pomagala. Potrebno je spomenuti neke. Tenis lopta ušivena na leđnom dijelu pidžame, koja nas „tjera“ spavati na boku, jer se tako manje hrče. Posebno dizajnirani kaiševi za držanje usta zatvorenim tijekom spavanja. Jastuci oblikovani da vrat bude istegnut a time brada spavaču podignuta gore. Razni sprejevi-ovlaživači sluznice usta i nosa u svrhu spriječavanja hrkanja. Nosni dilatatori koji drže nosnice odmaknutima radi boljeg prolaza zraka. Pomagala za povlačenje jezika i spriječavanje njegovog zapadanja prema natrag. Držači/izvlakači donje čeljusti s istom svrhom. Obje naprave nisu prijatne jer se nalaze u ustima cijelu noć. Neke od elektronskih naprava radile su tako da su pacijente održavale budnim ili skoro budnim za vrijeme hrkanja.. Jasno, da u takvom stanju oni nisu hrkali, ali bi ujutro bili krajnje iscrpljeni. Sva ta pomagala imaju ograničeni efekat i to samo kod blagih oblika hrkanja/apneja.
Comments